Iza proplanka tamnog Gdje stoji osamljen hum Tamo nać ćes plocu Čije ime zbori šum Na grani iznad njega Stoji gavran crn Tamo pjeva pjesmu Za uši bolne kao prstu oštar trn Sjedi on nad njim kao kralj svoje jame Kao tiran tužan on caruje iz svoje tame Bez vojske u jadu kroz čemer on kroji Vrijeme kao tisuće niti, koje nitko ne broji A sada presušeno bilje grobno mu ime prekriva Da za njeg nitko ne zna ni tko tu zaprav sniva Jer iznad neba tamnog njegova pjesma svira Kao himna pokojnika sa mrtvačkog pira Raka mu je crna kao jato vrana u letu Osamljen i sam iskušava svoju sjetu Nikog u blizini, da mu cvijeće u grob stavi Usamljen on stoji dok tuguje na javi A treba tako malo da mu dođe netko ljubavlju sklon Da njegova se jama pretvori u tron A suton da postane svijetli dan Da njegova duša ne sniva vise usamljeni san