[IZ DNEVNIKA: 22.04.'39. Ivan i Klaus su me čekali ispred kafane. Obojica su bili na dobrom putu da ih počnem nazivati najboljim prijateljima. Ivan je iz Zagreba, iz ne toliko imućne familije; zapravo je prvi u njoj koji je završio neke više škole. Klaus je bio totalna suprotnost, njegovi su decenijama živjeli u Beču, bili su visoko pozicionirana aristokratska familija dok se dva brata nisu posvađala na krv i nož. Jedan od njih je otišao gdje ga drum vodio - dogodilo se da ga je odveo u Banat i tamo je ostao s ženom i sinom jedincem. Klaus je bio crna ovca; očekivalo se da će ići na studije, a on završio u Beogradu isto pišljivo policijsko zanimanje kao i ja. Zapravo, tako smo se sva trojica upoznali. Ne volim pisati o ovome, ali jedino sam ja dobio posao od nas (kao pratnja Lukiću), a razlog zašto sam ga dobio je zbog oca, starog žandara. Nisam koristio njegovo ime kad sam aplicirao, no sigurno su prepoznali da sam njegov sin i nekako osjećam da je to poguralo stvar. Prepričao sam im sve uz rakiju kod starog Đorđa u kafani.] "Gle", po leđima me stisnu: "Ja sam ti siguran u tvoga oca." "Ma nema šanse da se tu nešto crno plete." Naiđoh na dva oslonca; K'o što i mislih - tu su da mi sve sumnje sklone, ma nek' se gone i ove crne misli što hrane mi demone, zavlače me od bitnog, hitnog slučaja: "Ko li je ubio tog starca?" "Otvoreni prozor, ušao je kao lopov, Čašica ne sluti da je u njoj sijan otrov, no za svaki slučaj, nož u srce - ovaj j' gotov..." Čitam zapisnik, nešto tu mi smrdi u svemu tom... [Krećemo od Đorđa ka novoj kafani za koju su Ivan i Klaus čuli. Nešto sa čudnim imenom, direkno iz Amerike došlo kod nas. Đorđe nam je, na našu nesreću, dao popriličan broj rakija da nam griju grudi dok ne dođemo do tamo. Ja sam, iako pijan, još razmišljao o slučaju.] A šta ako nije bio stranac? Šta ako ga je starac pustio u svoju dnevnu jer ga znao? Misao mi u glavu sijevnu, brži jezik pa je kaže; "Daj ne seri," Ivan važe, "baš te nešto gadno sapra... Nije ti ovo k'o u filmu što režira ga Frank Capra." A možda nije, a možda tu je baš sva kvaka: Prozor stvoren kao laž, a zapravo tu su vrata - otvorena prijateljski z' kuma, sina ili brata?! "Previše filmova, u glavi ti se vrti." Klaus vikne, zapne, padne, pred ulazom se zavrti: "Gle tu smo!", otvori ulaz nogom - kad muzika sve je tiša, a tišina se pokri grobom. Svaki bi normalan u tome trenu stao, no rakija j' čudo kad je tiho spravi đavo... Konobaru mašem, zapinjem za šinjer crni, Bend kreće, šaka zove, ko će koga sada prvi?! [IZ DNEVNIKA 15.04.'42. Nisam znao šta je zima dok je nisam dočekao na obroncima Kozare. Vjetar ti ne ulazi u kosti, on prolazi kroz tebe i ne staje prolaziti. Dok pišem ovaj dnevnik, ruka mi drhti i znam kako će mi pokoja slova pobjeći. Danas po cijeli dan razmišljam o nama trojici i noći kad smo napravili sranje i tuču u onoj kafani, zaboravio sam kako se i ta kafana zove. Prosto je začuđujuće koliko tada nismo slutili ništa. Još je začuđujuće kako čovjek ne zna šta su sretni trenuci dok ih se ne sjeti Bog zna kud. Sad sam primjetio krv na desnoj ruci. Ne znam čija je, no znam da nije moja. Danas je umrlo sedamnaestoro. Ja sam i dalje živ. U pozadini čujem popa kako pjeva crkvene pjesme. Pokoji ženski glas mu se pridruži. Zaustavio bih ih, no koja je poanta? Ako i oni hodaju noću i traže nas po ovoj zimi, možda i zaslužujemo biti nađeni. Vidim narodu slušanje te pjesme prija. Da mi se vratiti u te trenutke kad nismo ništa znali...]