---

"Krv je moje svjetlo i moja tama.

Blaženu noć su meni iskopali

Sa sretnim vidom iz očinjih jama;

Od kaplja dana bijesni oganj pali

Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.

Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice

U njima, nebo blago se okrenu;

I ćutio sam, krvavo mi lice

Utonulo je s modrinom u zjenu;

Na dlanu oči zrakama se smiju

I moje suze ne mogu da liju."

Samo kroz prste kapale su kapi

Tople i guste, koje krvnik nađe

Još gorčom mukom duplja koje zjapi -

Da bodež u vrat zabode mi slađe:

A mene dragost ove krvi uze,

I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći

Bio je bljesak munjevita noža,

I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,

I bijela, bijela krvnikova koža;

Jer do pojasa svi su bili goli

I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako

I oštro nikad nisi sinulo u zori,

U strijeli, ognju; i ko da sam plako

Vatrene suze s kojih duplje gori:

A kroz taj pak'o bljeskovi su pekli,

Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Koliko žar je bijesni trajo,

Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,

K'o kugle tvrde, k'o da sam trajo.

Tad spoznah skliske oči na svom dlanu

I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,

Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, k'o stotine zvona

Sa zvonika bijelih, u pameti

Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,

Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!

Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!

Mjeseče! Svjetlo k'o majčino mlijeko!

Al' ovu strašnu bol već nisam čeko:

Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"

Obezumljen sam preda nj' klek'o,

Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;

I više nisam ništa čuo, znao:

U bezdan kao u raku sam pao.

"Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške

Dijelili, vatrom podigli me silom;

I svima redom probadali uške

Krvnici tupim i debelim šilom.

"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -

"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot

Zamnije, k'o da grohoću mrtvaci;

I same klače smete ludi hohot

Pa svaki bičem na žrtve se baci.

A mi smo dalje u smijanju dugu

Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu."

Kada smo naglo, k'o mrtvi, umukli

Od straha valjda, što smo ipak živi,

U red za uške otekle nas vukli,

I nijemi bol na stranu sve nas privi;

U muku čuli iz šume smo pticu;

Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,

Od bola strašna muklo bi zarežo.

"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,

Al' potrebno je, da tko ne bi bježo."

I nitko od nas glavom da potrese

I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!

Sove! U duplja dat ćemo vam žere

Da progledate! Vi, ćorave mačke!"

Al' silna svijest pažnjom me opsjednu:

U sluh se živci, krv, meso i koža

Napregli. Zbrojih trideset i jednu

Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.

Sluš'o sam udar, kojom snagom pada,

I opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne

Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa

Padahu sad uz pljuske manje glasne,

Kao u vodu, povrh kaše mesa.

Uto oćutjeh da po krvi kližem.

Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!